Balzac - OTAC GORIOT

ŽIVOTOPIS:
Honore de Balzac francuski je romanopisac, pripovjedač i dramatičar.
Rođen je 1799. godine u provinciji, pokušava u Parizu napraviti brzu književnu karijeru. Razočaran prvim neuspjesima i gonjen željom da što prije stekne renome i društveni ugled, ulazi u neuspjele investicije, te se opterećuje dugovima za cijeli život.
Možemo ga smatrati prvim modernim profesionalnim piscem. Utemeljio je tzv. kritički ili društveni realizam. Prijalazna je figura između romantizma i realizma - s jedne strane se u njegovim djelima pojavljuju melodramatične fabule, retorika, romantičke strasti, divlji individualizam, dok s druge strane unosi brižljivo dokumentirane, detaljne studije društvenog života, s točnim i autentičnim podacima. Najvažnije mu je djelo “Ljudska komedija”, grandiozna epopeja u kojoj, po uzoru na Dantea nastoji sistematički, klasicificirati panoramu svojih suvremenika i tadašnjeg društva. To je serija od 92 romana, s često sličnim ili istim likovima, a djele su u tri grupe: Studije običaja, Filizofske studije i Studije braka.
Najpoznatija su mu djela: ''Otac Goriot'', ''Seoski liječnik'', ''Sjaj i bijeda kurtizana”.

KNJIŽEVNI ROD: proza
VRSTA DJELA: obiteljski roman

MJESTO RADNJE: Pariz
VRIJEME RADNJE: 1819. godine do 1820. godine, početak mjeseca studenog 1819. godina

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
- likovi: Goriot, Eugene de Rastignac, Goriotove kćeri - Delphibe i Anastasie, Vautrin...

GORIOT: bivši tvorničar tjestenine, bogat i sretan; stanovnik pansiona Vanquer. Gotovo do ludila voli svoje kćeri, i ništa ne može potisnuti njegovu ljubav prema njima. Očeva ljubav prema kćerima postaje prava ovisnost, on kupuje ljubav svojih kćeri novcem i skupim poklonima još od njihova djetinjstva pa one zato postaju razmažene, pohlepne i bezosjećajne, a on to u svojoj slijepoj ljubavi ne vidi. Kazna mu je usamljenost i odbačenost koja doživljava vrhunac u trenucima umiranja. Goriot je sam, njegove kćeri ne mogu, odnosno ne žele doći i njemu se na trenutak javlja spoznaja o njihovoj bezosjećajnosti, ali umire u iluziji da ga vole, da su lijepe, dobre, ali nesretne, a za njihovu nesreću okrivljuje muževe.
''Čiča Goriot, starac otprilike od šezdeset i devet godina...''
''Uostalom, njegovi su mesnati, nabrekli nožni listovi, kao i dugi istaknuti nos, nagovještali nake duševne osobine od kojih je udovica, čini se, bilo stalo, a koje je potvrđivalo njegovo mjesečasto i bezazleno, nevjšto dobrodušno lice. Mora da je bio čvrsto građena životinja kadra da svoj duh izoštri u osjećaju. Kosa, počešljana na razdjeljak, koju mu je vlasuljar Politehničke škole svako jutro dolazio naprašiti, na pet mu se mjesta spuštala na nisko čelo i lijepo ukrašavala lice. Premda je djelovao malčice neotesano , bio je tako pomno dotjeran, tako je obilato trošio duhan, pušio ga kao čovjek siguran u to da će mu kutija za duhan uvijek biti puna makube.''

EUGENE DE RASTIGNAC: mladi student koji uspijeva ući u pariško visoko društvo i nastoji se u njemu održati vezom s udatom bogatom ženom, Goriotovom kćerkom. Rastignac je s Goriotom u njegovim posljednjim trenucima osjećajući prema nesretnom starcu ljubav i sažaljenje uviđajući nemilosrdnost njegovih kćeri. On ne odustaje od visokog društva i na kraju se odlučuje boriti svojim jedinim oružjem: razumom, ambicijom i upornošću.
''Eugčne de Rastignac, tako se zvao ,bio je jedan od onih mladića koji se iz nevolje privikavaju na rad, koji od najranije dobi shvaćaju nade što ih roditelji u njih polažu, te sebi pripremaju lijepu budućnost već sada proračunavajući buduće kretanje društva,kako bi bili prvi koji će ga dokraja iskoristiti.''
''Eugčne de Rastignac imao je posve južnjačko lica, bijelu put, crnu kosu, plave oči. Njegov način izražavanja, ponašanje i uobičajeno držanje odavali su sina plemenite obitelji gdije su prvim odgojem bile obuhvaćene samo tradicije dobrog ukusa. Ako se i štedio na odjeći, ako je u obične dane i nastojao pohabiti odjela sašivena prošle godine, svejedno je pokatkad mogao izaći i kao otmjen mladić. Obično je nosio stari kaput, iznošen prsluk, neuglednu crnu, izblijedjelu, nemarno svezanu studensku kravatu, hlače u skladu s ostalim i zakrpljene čizme.''

Goriotove kćeri – DELPHIBE i ANASTASIE: dvolične i pohlepne, bez morala, bez ljubavi prema ocu koji im je dao sve. Željne samo ljubavi mladih plemića i novca, te uspjeha u društvu.

VAUTRIN: muškarac, oko 40 god., koji nosi crnu vlasulju i boji brkove. Odbjegli je robijaš. Kroz njegov se lik daje opis društva i Parižana, licemjerje i pokvarenost, te moralnu izopačenost ondašnjeg društva. Po njegovim je mjerilima Pariz najobičnija kaljuža: "Oni koji se u njemu kaljaju kolima pošteni su ljudi, oni koji se kaljaju pješice, lopovi su. Oni koji u njemu ukradu sitnicu smatraju se za neobične rijetkosti, oni koji kradu milijune označeni su kao ljudi puni vrlina". Vautrin je prozreo Rastignacove želje i predlaže mu ubojstvo kako bi došao do novaca koji bi mu omogućio život u visokom društvu. Uživao je izrugivati se zakonom, šibati visoko društvo, naglašavati da je samo sebi nedosljedno, kivan na društveni poredak i da je u dubini njegove duše brižljivo čuvana neka tajna.
''... u drugom čovjek od svojih četrdesetak godina koji je nosio crnu vlasulju, boji zaliske, izdavao se za bivšeg trgovca, a zvao se gospodin Vaturin.''
''Znao je ili je ponešto nagađao o poslovima onih koji su ga okruživali, dok nitko nije mogao proniknuti ni u njegove mislini u njegove poslove. Premda je svoju prividnu dobroćudnost, stalnu ljubaznost i veselost postavio kao nekakvu prepreku između sebe i svih ostalih, često bi dopuštao da iz njega izbije strahovita dubina njegova značenja. Često je kakva doskočica, dostojna Juvenala, kojom kao da je uživao izrugivati se zakonima, šibati visoko društvo, optuživati ga da je samo sebi nedosljedno, morala izazvati pretpostavku da je taj čovjek kivan na društveni poredak i da je u dubini njegova života brižljivo zakopana neka tajna.''

KRATAK SADRŽAJ:
Djelo počinje opisom penziona gđe Vauquer. Pisac pomno opisuje penzion okoliš prostorije u penzionu itd.
U Pariz je došao mladić iz plemićke obitelji koji želi studirati pravo, nastanio se i on u penzion. U penzionu se nalaze još i bivši proizvođač rezanaca čiča Goriot te bivši trgovac Vaturin. Na početku svi su se divili čiči Goriotu na njegovoj odjeći ,na srebrnini koju je imao u ormaru, ali nakon nekog vremena on se preselio iz skuplje sobe u onu jeftiniju. Čiča Goriot ima i dvije kćeri koje je uspio udati u bogato društvo, i na njih je potrošio i zadnji novčić. Mladi Rastignac napušta svoje ideale i okreće se Parizu i njegovom otmjenom društvu. On doznaje da u Parizu ima rođakinju po imenu Beausčant i od nje traži pomoć da mu ona pokaže put do uspjeha u bogatom društvu. On ga upoznaje sa jednom od kćeri čiče Goriota, Anastasie.
Grofica Anastasie je imala svog ljubavnika Maxa koji je dolazio kod nje. Jednom prilikom dok je bio kod nje iz jedne prostorije izađe Čiča Goriot i Rastignac je upitao šta ona ima s Goriotom, i od tada su vrata za Rastignaca zatvorena kod gđe. de Restaud. Kad je Rastignac to ispripovjeda svojoj rođakinji kako se gđa. de Restaud ponijela prema njemu, ona odluči da će ga upznati sa drugom Goriotovom kćerkom groficao Delphine de Nucingen. U međuvremenu pojavio se tu i Vaturin koji savjetuje Rastignaca kako uspjeti da svog cilja, on mu savjetuje da ako treba ubiti neka ubije samo da ostvari svoj cilj. Vturin je pronašao i žrtvu koja bi to mogal biti, trebao je to biti brat gđice. Victorine. Međutim Rastignac nije htio niti čuti za to.
Jedne se večeri u talijanskoj operi upoznao sa Delphine, ona ga je očarala na prvi pogled. Od tog dana Rastignac je mnogo vremena provodio kod nje razgovarajući o njenom ocu. A kad je dolazio doma odmah je odlazio reći čiči Goriotu šta je rekla za njega , a on je bio presretan, iako su ga obje kćerke odbacile on je živio samo za njihovu sreću. Vturin se nije slagao s Rasignacovim načinom na koji on pristupa tom svijetu jer je rekao da je svijet pokvaren i ako ti njega ne uništiš da će on tebe. Rastignac je tražio novac i od majke i od sestara da mu posude da uspije u tom visokom društvu, one su mu poslale i zaželile mu sreću. Nakon tog daznalo se u penzionu da je Vaturin odbjegli trobijaš i prijavili su ga, tako da je Vaturin zauvijek nestao iz penziona. Iako je Rastignac bio dobar s Delfine, ona nikad nije dolazila vidjeti oca, sve dok nije bio pred smrt onda ga je došla vidjeti. Gorio je cijelo vrijeme mislio na njh kako se zabavljaju, kako je sretan zato jer su i one, a nikad nije rekao ništa protiv njih iako su ga »pokrale«.
Kad je umro čiča Goriot na pogreb su došle samo prazne kočije njihovih kćeri sa slugama unutra jer one nisu mogle, jer su došle rano ujutro sa plesa i morale su spavati. Mladi Rastignac platio je i pogreb jedinom prijatelju koji nije nikad protiv nikog rekao ništa loše, i vidio da je Vaturin imao pravo da protiv takvog svijeta ne možeš ići »pješice« i okrene se prema veličanstvenom Parizu i reče: »Sad je na nama dvoma red!«

O DJELU:
U ovom su romanu tri osnovne fabule:
1. otac Goriot i njegovo propadanje u društvu
2. Rastignac i njegov uspon u društvu
3. Vautrin i njegovi poslovi
Balzacu je inspiracija bila Shakespeareova tema iz “Kralja Leara”, koji se lišava svega da bi njegove nezahvalne kćeri mogle ostvariti svoje ambicija.
Struktura je djela dramska, što pisac i sam naglašava.
Sastoji se od šest poglavlja: Pansion, Dva posjeta, Ulazak u otmjeno društvo, Bježismrt, Dvije kćeri i Očeva smrt.