Gogolj - KABANICA

ŽIVOTOPIS:
Nikolaj Vasiljevič Gogolj rođen je 1809., a umro 1852. godine.
Ruski je književnik ukrajinskog podrijetla. U Petrogradu radi kao činovnik, predavač povijesti na Sveučilištu i odgajatelj. S Puškinom surađuje u reviji ''Sovremenik'' 1836. Te se godine izvodi i njegova drama ''Revizor''.
Posljednje godine života provodi u Moskvi radeći na drugom dijelu ''Mrtvih duša''.
Djela: ''Svibanjska noć'', ''Mirgorod'', ''Kabanica'', ''Ženidba'', itd.

KNJIŽEVNI ROD: proza
VRSTA DJELA: pripovijetka

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
AKAKIJE: Živio je za svoj posao i rijetko tko bi tako s ljubavlju radio svoj posao kao on. Kao da je osjećao nekakvo prijateljstvo sa slovima koja je prepisivao, na licu mu je uvijek bio smješak kada je dobio nešto za prepisivanje.
''Dakle na jednom odsjeku služio jedan činovnik; ne bi se moglo reći da je taj činovnik bio osobito upadljiv, bio je onizak, pomalo kozičav, pomalo riđokos, pomalo čak na prvi pogled kratkovidan, s omanjom ćelom iznad čela, naboran s obje strane obraza, takozvane hemoridalne bojelice…''
''Nitko mu na odjelu nije iskazivao poštovanje. Podvornici ne samo što se nisu ustajali kad je on prolazio, nego ga nisu ni gledali, kao da je kroz čekaonicu proletjela obična muha.''

KRATAK SADRŽAJ:
U jednom odjeljenju služio je jedan činovnik. Za tog čovjeka ne bi se baš moglo reći da je dopadljiv, bio je onizak, malko riđokos. Zvao se Akakije Akakijevič i bio je pomalo čudan. Bio je pisar i vjerojatno jedini u tom odjeljenju koji je radio svoj posao s ljubavlju i poštovanjem. Drugi ga činovnici uopće nisu poštovali, čak ga nisu ni pozdravljali, a kad bi mu nosili nešto da prepiše, to bi bilo veoma neljudski i bez molbe. Većina ga je činovnika ismijavala. No, usprkos tome, on se nije dao pokolebati i radio je dalje svoj posao s dušom i poštovanjem.
Veoma se razlikovao od drugih činovnika. Dok su drugi navečer izlazili na ulice kako bi porazgovarali s prijateljima i malo se zabavili, on je sjedio u toplini svoga doma i prepisivao neki spis ili tekst tek tako za svoju dušu. Može se reći da je u svakom napisanom slovu uživao. Bio je toliko uživljen u pisanje da je u svemu što je gledao vidio svoje jasne, ujednačenim rukopisom ispisane redove. Stoga nije obraćao pažnju na svoju staru kabanicu koja je često bila meta izrugivanja drugih činovnika. No kad se pojavila oštra sjeverna studen, Akakije Akakijevič je osjetio kako ga studen naročito jako pali po leđima i ramenima, bez obzira što je pokušavao što prije proći razdaljinu od svog doma do radnog mjesta. Kada više nije mogao izdržati hladnoću uputio se njemu dobro znanom krojaču Petroviču misleći da će mu on uspjeti zakrpati kabanicu. Petrovič je bio čovjek bez jednog oka, a često je volio popiti koju čašicu. Dok je bio trijezan, znao je uspješno popraviti činovničku uniformu.
Došavši kod Petroviča, Akakije mu je pokazao svoju kabanicu rekavši da to nije meki veliki problem, da samo treba staviti nekoliko zakrpa na ramena i leđa. No Petrovič ga je odbio i rekavši mu da se kabanica ne može pokrpati jer se podstava raspada. Tako je Akakije sav uznemiran otišao kući misleći da je Petrovič danas trijezan. Pomislio je kako će donijeti kabanicu Petroviču u nedjelju ujutro kad će Petrović biti mamuran od subotnjeg provoda. Tako je i bilo: donio je kabanicu, a mamurni Petrović, pogledavši ju, odmah se razbistrio i rekao još jednom kako se to ne može popraviti i kako treba sašiti sasvim novu kabanicu. Tada je Akakijeviču bilo jasno da stvarno mora naručiti novu kabanicu.
Ali mučio ga je jedan problem - novac. Tako je silno odlučio da će malo skromnije živjeti, da neće piti čaj uvečer, da će odjeću što manje nosti pralji na pranje kako bi uštedio novac. Kroz par mjeseci skupio je novac i pošao s Petrovičem u trgovine kako bi kupio tkaninu. Petrovič mu je uskoro napravio novu kabanicu i Akakije je uskoro došao na radno mjesto u sasvim novoj kabanici. Bio je jako ponosan na sebe i to iz dva razloga: zato što mu više nije bilo hladno, a i kabanica je izgledala vrlo lijepo. Naravno, drugi su činovnici odmah uočili novu kabanicu i rekli Akakiju da bi u povodu kupnje nove kabanice trebao održati proslavu.
Tada se Akakije našao u neugodnoj situaciji, ali se našao jedan činovnik koji je rekao da će organizirati proslavu umjesto njega. Te se večeri Akakije uputio k činovniku kod kojeg će se održati proslava. Hodajući ulicama grada, bio je ponosan što može tako uredno sređen prošetati i grad mu se tog trenutka činio puno ljepši nego prije.
Došavši na proslavu sjeo je kraj stola kartaša, ali budući da je već došlo vrijeme kad je on obično išao u krevet, potajno se iskrao i otišao kući. Na putu do kuće prolazeći kroz sve tamnije i mračnije uličice, odjednom je osjetio kako su ga ulovila dvojica ljudi, udarili ga nogom i oteli mu kabanicu. Akakije se onesvijestio, a kad je nakon nekoliko minuta došao k sebi, više nije bilo nikoga, ali ni njegove nove kabanice. Bio je sav rastresen te je drugi dan potražio pomoć policijskog nadzornika.
Budući da to nije pomoglo, potražio je pomoć važne osobe. Važna je osoba baš u to vrijeme imala sastanak s prijateljem iz djetinstva, ali ga je ipak nakon nekog vremena primila u svoj ured. Budući da važna osoba nije htjela pomoći Akakiju, on se pokupio i otišao.
Na povratku kući puhao je jak vjetar tako da se Akakije razbolio. Bio je toliko bolestan da je liječnik upozorio njegovu gazdaricu kako je najbolje da odmah kupi lijes jer će Akakije uskoro umrijeti. Tako je i bilo. Akakija pokopaše, ali se nakon nekog vremena pročulo po gradu kako u kasne noćne sate kod Kaljinkina mosta pojavljuje neki mrtvac u liku činovnika koji skida i otima kabanice prolaznicima.
Tako je jedne večeri, kad je važna osoba išla u posjet kočijom Karolini Ivanovnoj, ostala bez kabanice. Naime, mrtvac s likom činovnika se na taj način osvetio za ono što mu nije želio pomoći oko pronalaženja ukradene kabanice.
Od tada više nitko nije ni vidio ni čuo za mrtvaca s likom činovnika. Očigledno mu je generalova kabanica sasvim odgovarala.

GLAVNI LIK:
Akakije Akakijevič Bašmačkin (njegovo prezime potječe od ruske riječi bašmak = cipela); kao što je njegovo ime potpuno besmisleno, takav je i njegov život.
On živi po ustaljenim pravilima: odlazi na posao, vraća se s posla, jede, radi, spava... Njegov je posao prepisivanje dokumenata, sretan je tim poslom; posao ga potpuno ispunjava. Akakije je otuđeni, usamljeni pojedinac: bez obitelji i bez prijatelja, prijatelji s posla ga ismijavaju i rugaju mu se, nesiguran je, ne zna se izražavati niti se nastoji izboriti za drukčiji život.

KABANICA:
Kabanica unosi smisao u Akakijev život, on se osjeća drugačije, ispunjavaju ga ponos i sreća, a mijenja se i odnos kolega prema njemu.
Čini se da će jedan obični odjevni predmet promijeniti Akakijev život i karakter, ali kabanicu mu ukradu. Krađa je kabanice Akakijeva psihička smrt. Ali umjesto dotadašnje pasivnosti, on se budi i spreman je boriti se. Odlazi policijskom načelniku i visokoj političkoj ličnosti, ali ga svi ismijavaju i on, prehladivši se, umire u bunilu.

ZAVRŠETAK:
Smrt nije kraj.
Petrogradom luta Akakijev duh koji i dalje traga za svojom kabanicom, skida ljude i nestaje tek kad preplaši i razodjene visoku političku ličnost.

PARADOKS:
Paradoks se u noveli ogleda u činjenici da je Akakijev život toliko bezličan i pasivan da jedna smrt postaje život.

IDEJA: Nemoć malog čovjeka pred birokratskim mehanizmom