Pavličić - KORALJNA VRATA
ŽIVOTOPIS:
Pavao Pavličić rođen je 1946. g. u Vukovaru, a živi i radi u Zagrebu.
Suvremeni je hrvatski pisac koji predstavlja književni pravac hrvatske postmoderne. Napisao je veliki broj djela, vrlo raznolikog žanra; ukupno 47 knjiga, od čega 19 romana, a piše i novele, eseje, feljtone, putopise, dječje romane, te filmske i dramske scenarije.
Radi se o književniku i svestranom intelektualcu, jer je Pavličić ujedno i sveučilišni profesor i istraživač starije hrvatske književnosti.
Dobitnik je i nekoliko nagrada za svoj književni rad, kao npr. za "Večernji akt" (1981.), "Dunav"
(1983.), "Nevidljivo pismo" (1993.) i "Špadul" (1995.), a gotovo sva su njegova djela naišla na vrlo dobar prijem kod čitatelja.
Ostala djela: "Rakova djeca", "Krasopis", ''Trojica u Trnju'', ''Dobri duh Zagreba'', ''Vilinski vatrogasci'' i druga.
KNJIŽEVNI ROD: proza
VRSTA DJELA: kriminalistički roman
VRIJEME RADNJE: 1989. g.
MJESTO RADNJE: Lastovo
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
KRSTO BRODNJAK: Poluslijepi zagrebački filolog s jednim staklenim okom, proučava stariju hrvatsku književnost i istraživač je Gundulićeva Osmana. Dolazi na Lastovo na poziv starog prijatelja, nadajući se da će mu se ostvariti životni san: nadao se da će baš on pronaći čitavog Osmana. S vremenom, zaljubljuje se u mjesnu doktoricu Zoru, i među njima se razvija ljubav. Vidimo i Krstovu dobrotu kada je pronašao Irfana na otoku i pozvao ga kod sebe, shvativši da dječak nema nikoga.
"Dok je čučao pred njim i dok su mu se koljena tresla - manje od napora a više od uzbuđenja - učinilo mu se da ga je već negdje vidio, možda u zbilji, kada je putovao tragajući za starim rukopisima, a možda, vjerojatnije, u snovima, kad je te rukopise u izobilju nalazio i budio se od ushićenog lupanja srca."
ZORA: Mlada, mjesna doktorica, pomagala je Krsti koliko je mogla. I oko Irfana, i oko Osmana i praha. Naposljetku se zaljubila u Krstu. Plemenita, osjeća veliku odgovornost u svom poslu. U situaciji kada
nikakvi lijekovi ne pomažu bolesnom Irfanu, Zora traži od Krste da ga pokušaju izliječiti Osmanovim prahom.
"...a za njim mlada i lijepa žena u bijelom ogrtaču."
"...opažajući kako liječnica ima dug i lijep vrat, tamne i mršave prste, a grudi joj se sasvim lijepo naziru ispod ogrtača i pulovera..."
DON ŠPIRO: Mjesni svećenik, pozvao je Krstu na Lastovo. Pomoću Osmanovog mu je praha izliječen čir, no nije mogao vratiti prste na nozi koje je izgubio. Kroz njegova usta pisac govori o granici između bolesti i zdravlja i razlici među njima, kao i granici između dobra i zla.
"Pa znate li vi što to znači da se odjednom ukine bolest, patnja, nevolja, očaj, zlo? Što bi to bilo? To više ne bi bio ovaj svijet, to ne bi bio više svijet što ga je Bog stvorio."
KRATAK SADRŽAJ:
Radnja se ovog romana zbiva početkom 1989. godine, na malom otoku Lastovu.
Na Lastovu filolog Krsto Brodnjak pronalazi dva izgubljena Gundulićeva pjevanja. Riječ je o 14. i 15. pjevanju iz ''Osmana'', koja on pronalazi u jednom starom bavulu. Taj bavul se nalazi kod mjesnog
svećenika na Lastovu, dona Špire. Don Špiro i Krsto Brodnjak su prijatelji već niz godina, te je don Špiro, otkrivši taj bavul, pozvao Krstu na Lastovo da to istraži.
Radnja se zakomplicira kada Krsto, sasvim slučajno, otkriva da, kada razmrvi papir tih pjevanja, dobiva ljekovit prah. Taj prah liječi tumor, čir i sve čovjekove bolesti izuzev invaliditeta. Pavličić vješto
isprepliće priču o dječaku Irfanu, iz Banja Luke koji je pobjegao od kuće, sa kojim se Krsto sprijatelji na otoku. Irfan se nije zarazio virusom zdravlja od Osmanovog praha. Irfan se razbolio, a Krsto se nalazi u dilemi je li da ga liječi prahom (jer medicina nije pomogla) ili ne.
O tome se i sukobljuje sa liječnicom Zorom, koja se također nalazi na otoku i u koju se Krsto i zaljubljuje. Na kraju, Irfana izliječi travarica Filica ljekovitim travama.
Nakon mnogo sporednih događaja i mnogo razmišljanja, Krsto zaključuje da je ipak bolje da ne objelodani ta dva pjevanja, jer bi njihovim objavljivanjem ''Osman'' dostigao savršenstvo književnog djela, a samim time prestala bi postojati ikakva potreba za daljnjim pisanjem. Jer od savršenog se ne može bolje napraviti.
U to vrijeme se na otoku održava karneval, pa su otočani napravili lomaču. Krsto odlučuje spaliti
autograf ''Osmana'' te njegov pepeo prospe po moru.
"Neka pepeo tone. Neka izaziva zdravlje riba i algi, ako je u stanju. Neka izaziva cvjetanje mora, ili neka ga liječi. Dolje na dnu, to je Krsto Brodnjak jasno vidio kad bi sklopio oči, nalaze se koralji, cijela polja koralja, purpurna i tiha. Neka pepeo tone do njih, i neka prođe, neka zauvijek prođe kroz koraljna vrata."
O DJELU:
Pavličić kroz fabulu o dva izgubljena Gundulićeva pjevanja Osmana razmišlja o vrijednosti književnih djela, granici savršenstva (je liono dobro ili nije za društvo), o granici zdravlja i bolesti, dobra i zla.
Roman je pisan dobrim, jednostavnim stilom, ima puno metafora. Pisac održava čitatelja cijelo vrijeme u napetom iščekivanju konačnog rješenja, tako da je pored vješto isprepletenih filozofskih rasprava o dobru, zlu, moralu i ostalome zadržao i karakteristiku pravog kriminalističkog romana. Zbog toga se roman čita s lakoćom, no ujedno potiče i na razmišljanja o najozbiljnijim životnim pitanjima.
Pavličić u ovom romanu opisuje ''Osmana'' kao temelj hrvatske književnosti, pomaže nam shvatiti zašto Gundulić nikada nije dao javnosti čitavog ''Osmana''. Jer, da je ''Osman'' bio čitav, bio bi savršen i tada više ništa ne bi težilo nadmašiti to savršenstvo jer je to nemoguće. Ali, oduzevši mu ta dva ključna pjevanja, on stvara maglovitost, tajanstvenost oko ''Osmana'' i stvara svojevrsnu "rupu". Također, Krsto nam tumači da je sva preostala hrvatska književnost samo pokušaj da se popuni ta "rupa". Da svaki književnik svojim djelom pokušava na neki način "zatvoriti" tu rupu. Isto tako, pod utjecajem "ludog" Ontea, slušajući njegova razmišljanja o tome kako sve ono što se događa oko njih i u svijetu nije ništa drugo nego ponavljanje onoga što je u ''Osmanu'' već opisano. Tu nam daje primjer iz svakodnevnog života, rudare na Kosovu. Kaže, kako su oni pod zemljom i da traže nešto, te da je u novinama to prikazano kao zavjera i kao da svo zlo dolazi od tamo, tj. iz podzemlja. Tu situaciju Onte opisuje Krsti kao "sastanak paklenih sila u trinaestom pjevanju". Tako, može se reći da se ''Osman'' može poistovjetiti sa gotovo svim događajima bez obzira na vrijeme događanja. I da nam tu poruku pisac prenosi preko djela: da je hrvatska književnost izgrađena na ''Osmanu'' i da se sa 14. i 15. pjevanjem ne bi ni razvila, te da je ''Osman'' djelo "za sva vremena".
Kroz pitanje o savršenosti ''Osmana'' kao književnog djela i njegovog negativnog utjecaja na razvoj književnosti, Pavličić izražava svoje mišljenje kako je općenito loše za društvo da postoji savršenstvo, jer to savršenstvo ograničava slobodu. Ono postaje diktatura i jedini kriterij i mjerilo vrijednosti.
Kroz priču o ljekovitom ''Osmanu'', Pavličić nas uvodi u razmišljanja o granici između bolesti i zdravlja, a iz toga se postavlja pitanje granica između dobra i zla. Osmanov prah je poremetio prirodni red stvari. Budući da se on širio kao virus, jer su od njega ozdravljivali ne samo oni koji du došli s njim u doticaj, već i oni koji su bili u njegovoj blizini. Otočani su se zarazili zdravljem, pa su tako stari i teško bolesni ljudi ozdravljivali, a djeca su se razboljela. Ovo je dovelo do "diktature" zdravlja na otoku, pa su zaraženi zrdavljem počeli tjerati one koji su se oduprli "zarazi". Upravo u tom poremećenom redoslijedu postavlja se pitanje gdje je granica između dobra i zla.
|
